Vaš "domaći govor" nije "seljački", već zaboravljeno blago

Jeste li ikada imali ovakav trenutak?

Kad zovete obitelj, automatski želite koristiti mandarinski jer se čini "formalnijim"; na okupljanjima prijatelja, kad čujete nekoga da govori dijalektom, u sebi mu prišijete etiketu "seljački" ili "staromodan"; čak, kad vas pitaju "Govorite li domaći govor?", s nelagodom odgovorite: "Pomalo, ali nisam više dobar u tome."

Čini se da smo svi prihvatili činjenicu: da je mandarinski "jezik", dok su naši materinji jezici – oni koje smo slušali od malih nogu, ispunjeni bliskošću i toplinom – samo "dijalekti". Nešto što zvuči sporedno i manje važno.

Ali, je li to doista tako?

Priča o "tajnom receptu"

Pogledajmo ovo pitanje na drugačiji način.

Zamislite da vaša baka ima recept za "tajnu pirjanu svinjetinu" koji se prenosi s generacije na generaciju. Okus tog jela najtoplija je uspomena iz vašeg djetinjstva. Kasnije, vaši roditelji i njihova generacija odrasli su i otišli u različite gradove, poput Šangaja, Guangzhoua, Chengdua. Prilagodili su bakin recept lokalnim ukusima: rođaci iz Šangaja dodali su više šećera, pa je postala slatka; rođaci iz Guangzhoua dodali su Chu Hou umak za bogatiji okus; dok su rođaci iz Chengdua dodali doubanjiang (fermentiranu pastu od graha) i sečuanski papar, čineći je ljutom, začinjenom i aromatičnom.

Ove prilagođene verzije pirjane svinjetine, iako različitog okusa, sve potječu iz bakinog "tajnog recepta". Svaka od njih je ukusna i nosi jedinstvenu priču i emociju jedne grane obitelji.

Sada se pojavio veliki lanac restorana koji je predstavio standardiziranu "nacionalnu pirjanu svinjetinu". Dobra je okusa, ujednačena diljem zemlje, praktična i brza. Zbog učinkovitosti i ujednačenosti, škole, tvrtke i televizija promoviraju ovu "standardnu verziju".

Malo-pomalo, ljudi su počeli misliti da je samo ova "standardna verzija" prava, prezentabilna pirjana svinjetina. Dok su domaće "obiteljske verzije" – slatke, slane, ljute – smatrane "običnim jelima", nedovoljno "profesionalnim", pa čak i pomalo "seljačkim". S vremenom, mlađa generacija poznavala je samo okus standardne verzije, a bakin tajni recept i one kreativno prilagođene verzije polako su nestale.

Ne zvuči li ova priča žalosno?

Zapravo, naši "dijalekti" su te "obiteljske pirjane svinjetine" pune osobnosti i povijesti. A mandarinski je ona učinkovita, standardna "nacionalna verzija".

Min Nan, kantonski, Wu, Hakka… nisu "lokalne varijacije" mandarinskog, već jezici koji su se kroz povijest razvijali paralelno s mandarinskim, jednako potječući iz drevnog kineskog jezika. Oni su poput različitih grana koje uspijevaju na tom velikom obiteljskom stablu, a ne male grančice koje rastu iz glavnog debla.

Nazivati min nan "kineskim dijalektom" isto je kao nazivati španjolski ili francuski "latinskim dijalektom". Iz lingvističke perspektive, razlike među njima odavno su dosegle razinu "jezika" i "jezika", a ne "jezika" i "dijalekta".

Što gubimo kad izgubimo "jelo"?

Kad nestane "obiteljsko jelo", ne gubimo samo okus.

Gubimo sliku bake koja je zauzeta u kuhinji, gubimo onu jedinstvenu obiteljsku uspomenu, gubimo emocionalnu vezu koja se ne može replicirati "standardnom verzijom".

Isto tako, kad dijalekt propadne, gubimo daleko više od samog alata za komunikaciju.

U Penangu u Maleziji, lokalni min nan (poznat kao "Penang hokkien") suočava se s takvom dilemom. Nekoliko generacija kineskih imigranata tamo je koristilo vlastiti jezik kako bi se integriralo s lokalnom kulturom, stvarajući jedinstveni rječnik i izraze. To nije bio samo alat za komunikaciju, već i nositelj njihovog identiteta i kulturnog naslijeđa. No s popularizacijom engleskog i mandarinskog, sve je manje mladih koji ga tečno govore.

Nestanak jezika je poput istrgnute posljednje stranice obiteljske povijesti. One dosjetke, drevne poslovice, jedinstveni smisao za humor koji se mogu precizno izraziti samo tim jezikom, sve će nestati s njim. Emocionalna veza između nas i naših predaka zbog toga također postaje nejasna.

Pronaći svoj "tajni recept" je ponos

Srećom, sve više ljudi počinje shvaćati dragocjenost ovih "obiteljskih tajnih recepata". Poput onih mladih u Penangu koji se trude dokumentirati i promovirati hokkien, oni ne čuvaju staro zbog starog, već čuvaju blago.

Ne moramo birati između "domaćeg govora" i "mandarinskog". To uopće nije borba "ili ti ili ja". Poznavanje mandarinskog omogućuje nam komunikaciju sa širim svijetom, dok nam ponovno prihvaćanje domaćeg govora omogućuje dublje razumijevanje tko smo i odakle dolazimo.

To je "dvojezičnost" na mnogo kul način – sposobnost vladanja službenim jezikom na prikladan način, ali i igranja s bliskošću u zavičajnom naglasku.

Dakle, sljedeći put kad nazovete obitelj, pokušajte razgovarati na svom domaćem govoru. Sljedeći put kad čujete nekoga da govori dijalektom, pokušajte cijeniti tu jedinstvenu ljepotu. Ako imate djecu, naučite ih nekoliko najjednostavnijih riječi na zavičajnom govoru, jednako je važno kao naučiti ih da zapamte svoje ime.

To nije "seljački", to je vaš korijen, vaš jedinstveni kulturni pečat.

U ovom dobu globalizacije, lakše smo povezani sa svijetom nego ikada prije. Ali ponekad je najveća udaljenost upravo ona između nas i naše najbliže kulture. Srećom, tehnologija također može biti most. Na primjer, kada želite podijeliti obiteljske priče s rođacima u inozemstvu, ali brinete o jezičnim barijerama, alati za chat poput Lingogram s ugrađenim AI prijevodom mogu vam pomoći probiti početnu komunikacijsku barijeru. Nije namijenjen da zamijeni sam jezik, već da izgradi prvi most komunikacije, omogućujući ponovno dijeljenje i slušanje onih izgubljenih "obiteljskih tajni".

Ne dopustite da vaš najdragocjeniji "obiteljski tajni recept" nestane u vašoj generaciji.

Od danas, ponosno recite drugima: "Govorim dva jezika, mandarinski i svoj domaći govor."